Život piše čudne putove
Povodom druge godine u privatnim vodama, odlučila sam ispričati svoju priču, kako sam krenula u životnu borbu ili ti ga život!
Rođena sam u radničkoj obitelji u kojoj se uvijek radilo da bi imali normalan život. Kao i svako dijete rata bili smo mojih prvih 7 godina progranici, dok otac ponovno nije izgradio kuću na temelju stare, porušene i izgorene kuću. To je bilo vrijeme neimaštine i borbe da se kuća napravi i da imamo obiteljsku kuću, a ne sobičak u prograničkom hotelu. Kada smo je napokon napravili odlučili smo iznajmljivati, ali pošto sam ja jedina učila u školi engleski jezik, odluka je pala da sa svojih 10 godina krenem u “lov na goste” na autobusnom kolodvoru i luci ispred brodova. Napuniti skoro 120 dana u godini sobe 7 kilometara od centra grada Dubrovnika, s dobro razrađenom i uvjerljivom pričom, ljudima koji traže centar, je uspjeh. Tada sam znala da priča prodaje sve, ukoliko nemate dobru priču džabe i ogromni budžeti i ljudi. Od tada do svojih 24 godine nisam imala slobodno ljeto za kupanje, igru i uživanje već sam svoje vrijeme provodila tražeći goste kako bismo mogli zaraditi za normalni život, pošto je otac jedini u obitelji radio. U ljudima koji su prolazili kraj mene na kolodvoru sjećam se pogleda žaljenja, mišljenja da nisam vrijedna uspjeha u životu. Pošto je i tada kao i danas kod većine ljudi uspjeh novac. Ali ja sam voljela raditi i pomoći obitelji, nije mi bilo teško iako sam ponekad znala pitati svoju pokojnu majku “Zašto nemam normalni život i zašto nemamo novaca kao i drugi?” Samo bi mi odgovorila moraš biti uporna i strpljiva tvoje vrijeme tek stiže. Jer ti si borac od samog početka svog života se boriš za opstanak. Što se nije promijenilo ni do danas jednom borac uvijek borac. U ludim tinejdžerskim godinama sam izbačena iz drugog srednjeg jer mi se nije dalo biti u okvirima normalnog. Ali to mi je promijenilo život i odlučila sam da želim uspjeti u životu. Upisala fakultet u Mostaru, s ciljem nakon 3. godine ići u Zagreb na diplomski studij. I to sam ostvarila. Nakon završetka studija otac me upitao “Zašto ti mene nisi nikada pitala smiješ li ići studirati van Dubrovnika, nego si skupila papire i kufere i otišla?” jer da sam pitala možda nikad ne bi ostvarila ovo što sam danas. Volontirala, odradila praksu sve u cilju znanja i iskustva. Radila kao čistačica u hotelu u kojem se tadašnji direktor iznenadio da sam se s faksom javila da radim taj posao i nagradio me na plaći. Sjećam se kako mi je rekao ukoliko želiš raditi PR i marketing u hotelu moraš prvo poći od najniže razine hotela a to je čišćenja wc-a. I to mi je dalo motivaciju da guram naprijed. Imala sam sdo svoje 25 i dvije menadžerske pozicije. Ali kada dođete do vrha više nemate motivaciju za napredak. Onda sam ponovno pošla od nule i krenula u poduzetničke vode. Upisala i završila dvije specijalizacije uz majčinske obveze. I evo dvije godine od kada sam postala vlasnica Agencije. Nisam nikada u mislima mislila da ću raditi digitalni marketing, grafički i web dizajn, jer je moja prva ljubav standardni marketing, politički marketing i PR, ali eto život piše drugačiji scenarij. I da ću do svoje 28 godine znati i biti stručna iz svih područja marketinga, komunikacije, digitale itd. U nečijem uspjehu uvijek treba pogledati pozadinu, da to sve nije stvoreno preko noći već dugogodišnjim radom, trudom, odricanjem i strpljivošću.